Guggenheim je od svih bitnih njujorških muzeja onaj sa  najmanje prostora na raspolaganju i u stanju je da izlaže samo trećinu od oko šest i pol hiljada umjetničkih djela koje posjeduje u svojoj kolekciji. Kako bi riješio problem nepokazivanja bitnih  radova,  upravni odbor je krajem Osamdesetih godina doveo novog direktora, Thomasa Krensa, magistra poslovne administracije sa Yalea. Šta je uradio Krens?  Otišao je u Bilbao i dogovorio sa baskijskim vlastima neku vrstu franšize muzeja Guggenheim.  Pazite, otišao je u Bilbao, industrijski grad koji su turistički operateri uglavnom izostavljali iz bilo kakve ponude vezane za Španiju. Svjesno nije otišao u, recimo, Milano.  Igrom slučaja, Bilbao ima isto onoliko stanovnika koliko i Sarajevo. Krens je  u totalno nebrendiran grad doveo brand arhitektu Franka Gehrtyja koji je napravio sjedište novog muzeja. Bilbao je pristao da plati 18 miliona dolara za Guggenheim franšizu i konsultaciju pri kupovini novih radova. Nakon što je 1997 godine muzej otvoren, MILIONI ljudi su nagrnuli da ga vide. Osamdeset posto turista koje su intervjuisali na aerodromu u Bilbaou su izjavili da su tu zbog Guggenheim muzeja. Slucaj Guggenheima u Bilbaou je pokrenuo i fenomen muzejskog globalnog turizma koji svake godine obrne koju milijardicu. Bilbao je danas jedan od sinonima za turističku destinaciju.

Sve ovo je opštepoznato. Svima, samo ne našim vlastima. Još više poražava činjenica da je Sarajevo sa Ars-Aevijem imalo DALEKO više potencijala da se uključi u ovaj trend od tamo nekog neglavnog grada Španije. Sarajevo je samo po sebi potencijalni brend. I zbog burne istorije, i zbog susreta civilizacija. Bilbao je doveo Franka Gehrtyja. Mi smo imali jebenog Renza Piana na raspolaganju. Bilbao je trebao platiti 18 miliona dolara Guggenheimu. Mi smo imali jednu od najjačih kolekcija na svijetu potpuno besplatno. Nismo imali brand Guggenheim ali smo zato imali, a sad nažalost naglašavam da je glagol u prošlom vremenu,   jedan topli, prisni odnos sa umjetnicima. K ao i potencijal da sam grad Sarajevo postane u tom smislu brand. Između ostalog, i zbog odnosa s umjetnicima, koji su bili više nego raspoloženi da intervenišu i u samom gradu.  Sad više nemamo ništa. Sad se Turistički informativni centar hvali sa ciframa vezanim za turističku posjetu koje jesu solidne ali nisu spektaularne. Gdje su stotine miliona koje okrene Bilbao? Pored toga, gdje je pozitivni imidž koji je muzej donio i Bilbaou i Baskijcima? Bog sami zna koliko je nama u ovom momentu, kad nas napadaju poluistine, revizionizam i “neprijateljski lobiji”  potrebno tako nešto.

Pa, majka mu stara, imamo kompletan case study, imamo neviđene prednosti u odnosu na dati primjer, znamo, eto, i kopirati, pa u čemu je onda problem?

Primjer Arapskog proljeća

Posljednjih godina, Internet i online društvene mreže pokazali su se kao neizbježan alat u organizovanju protesta, zagovaračkih kampanja, i protoka informacija općenito, diljem svijeta. Poseban primjer za to je “arapsko proljeće”, kada su korisnici društvenih mreža odigrali nesumnjivo veliku ulogu u, prije svega, informisanju, a potom i u političkom aktivizmu i organizovanju protesta. Na vrhuncu arapskog proljeća, represivni režimu su uzvratili “udarac”, uvodeći oštrije mjere cenzure za sve sadržaje koje su smatrali neprihvatljivim pokušajem destabilizacije njihovih autoriteta. Tokom 2011. godine, online aktivisti su odigrali centralnu ulogu političkih promjena u arapskom svijetu, pokušavajući da se odupru nametanju informacijskih blokada, za što su platili visoku cijenu.

U isto vrijeme, neke navodno demokratske zemlje su nastavile sa pružanjem lošeg primjera, usvajanjem pretjeranih mjera za zaštitu autorskih prava, gdje su povećali pritisak na servis provajdere, pretvarajući ih u internet policajce.  Više nego ikada prije, online sloboda izražavanja postala je veliki problem, kako unutrašnje, tako i vanjske politike. Online društvene mreže i veliki broj mikroblogova “pomrsile su račune” autoritarnih režima, a u kombinaciji sa povećanom upotrebom mobilnih telefona i livestream videa, donijeli su pravu revoluciju u širenju zabranjenih informacija, pomičući granice cenzure. Sprega novinarstva i aktivizma najjasnije se očitovala u ekstremnim situacijama, kao što je to bio slučaj sa Sirijom, gdje su obični građani, zapanjeni krvoprolićem, sistematično prikupljali informacije, koje su dalje prosljeđivali međunarodnim medijima, kao svjedočanstva brutalnog nasilja i terora.
Represivni režimi su osim zastrašivanja svjedoka, blokade portala sa vijestima, često “privremeno”blokirali pristup internetu i mobilnim operaterima. Budući da se onemogućavanje internet pristupa pokazalo kao drastično rješenje koje stara više problema, nego što ih zapravo “rješava”, vlasti su pribjegle suptilnijim, ali efikasnim rješenjima, kao što je usporavanje internet konekcije, kako bi se spriječilo slanje fotografija i video zapisa. Tu je prednjačio Iran, ali i Sirija, gdje je najbolji dokaz internet cenzure i represije zapravo slab internet saobraćaj, odnosno razmjena sadržaja.

Zemlje “pod kontrolom” i filtriranje sadržaja

Internet korisnici u zapadnim zemljama pokazali su zube tokom “Okupiraj Wall Street” protesta, kada su digli glas protiv represivnog Zakona o sprječavanju internetskog piratstva (SOPA) i Zakona o zaštiti intelektualnog vlasništva (PIPA), kojim su žrtvovane internetske slobode u korist zaštite autorskih prava. Akcije, kao što su Stop SOPA i 24-satno gaženje mnogih web siteova, uključujući Wikipediu, mobilisale su internet korisnike diljem svijeta.
Na spisku zemalja “pod nadzorom” još uvijek se nalaze Australija (čija vlada opasno “naginje” sistemu filtriranja sadržaja), Egipat (gdje je novi režim je nastavio stare prakse, direktno usmjerene na ušutkivanje najglasnijih bloggera), Francuska (sa zakonom o sankcionisanju ilegalnog downloada, suspenzijom internet pristupa gdje je administrativno filtriranje sadržaja zastićeno zakonom o sigurnosti), itd. Na ovoj listi također se nalazi i Rusija, u kojoj su metode kontrole korištene u formi cyber-napada i hapšenja blogera i online aktivista kako bi spriječili online političke rasprave, kao i Turska, gdje su hiljade web stranica još uvijek nedostupne, gdje su preduzete alarmantne inicijative za filtriranje sadržaja, i u kojoj se online aktivisti i novinari još uvijek krivično procesuiraju.
Sve u svemu, neupitno je da su novi alati društvenih medija rekonstruisali društveni aktivizam. Sa Facebookom, Twitterom i sličnim mrežama, tradicionalan odnos između političkih autorieta i građana je okenut naglavačke, olakšavajući “nemoćnima” da sarađuju, koordiniraju akcije i jasno i glasno artikulišu svoju političku i društvenu zabrinutost.

Novi alati društvenih medija unaprijedili su građanski aktivizam, kada  je tradicionalni odnos između političara i građana zapravo “okrenut naglavačke”, omogućujući, do tada politički nemoćnim građanima da međusobno sarađuju i jasno i glasno izraze svoje probleme i zabrinutosti. Uloga interneta u izvještavanju o najokrutnijim zločinima i kršenjima ljudskih prava je neprikosnovena, posebno u slučajevima gdje je širenje informacijja putem tradicionalnih medija onemogućeno. Primjer za to su BurmaNet, Freedom News Group i sl.

Internet je umnogome olakšao komunikaciju unutar nevladinog sektora, kao i okupljanja i proteste koji se mogu realizovati instrukcijama organizatora i učesnika, gdje se (internet) e-aktivisti mogu okupiti isključivo online, offline, ili kombinacijom ova dva načina. Mainstream siteovi društvenih mreža, posebno Facebook, takođe omogućuju alate internet aktivizma dostupnim korisnicima.
Svjesne utjacaja e-aktivizma, nevladine organizacije, sve se ozbiljnije bave digitalnim inovacijama. Tako je Oxfam mreža humanitarnih organizacija, finansirala shiftLabs projekt, koji okuplja kreativce, iskusne voditelje kampanja, digitalne mreže i organizacije kako bi im pomogla da unaprijede efikasnost javnih zagovaranja. Za aktiviste i nevladine organizacije koji nemaju potrebnu infrastrukturu da sačine jedan inovativni tim, posebno kada uposleni ne raspolazu nekim posebnim znanjima npr kako editovati video, koristiti HTML kod, i sl, Greenpeace MobLab organizovao je krajem februara šestodnevnu radionicu u kojoj je učestvovalo stotinu međunarodnih aktivista Greenpeace-a kao i partnerskih organizacija, kako bi razmijenili vještine i alate. Za one nevladine organizacije koje nemaju novca za organizovanje ovakvih događaja, na raspolaganju su razni drugi formati razmjene znanja i vještina, kao npr lista linkova koja se mjesečno šalje svim članovima organizacije putem grupnog emaila, mjesečni video prilog o digitalnim inovacijama, power point prezentacije na redovnim sastancima, video konferencije gdje inovativni tim dijeli svoju uspješnu priču sa  osobljem koje radi na drugim kampanjama i sl. Svrha ovakvih intervencija nije da se zaposleni u NVO nauče da primijene inovatniven tehnike, zainteresuju za istraživanje novih digitalnih mogućnosti i alata.

Kriza kao prilika za primjenu inovativnih tehnika i vještina

Nijedna inovacija se nije materijalizovala bez prethodnog niza odnosa – izmedju inovatora, tj nosioca ideje i ljudi koji svojim posebnim vještinama ideju praktično ostvaruju. Tako je Steve Jobs na primjer, koristio tehničke vještine informatičara i programera Steva Wozniaka, kako bi napravili prvi Apple kompjuter. U NVO sektoru, voditelji kampanja oslanjaju se na web administratore, video editore i grafičke dizajnere kako bi primijenili ideju digitalne kampanje. Inovacije se najbolje testiraju u kriznom periodu, dok je do njih najteže doći u situaciji kada nema prepraka, kaada su sve opcije otvorene. Krizna situacija predstavlja nove uslove, gdje je potrebna brza reakcija, jasan cilj, specifične ciljne grupe i definisani resursi. Tako će i one organizacije koje se služe konzervativnijim zagovaračkim metodama, posegnuti za novim digitalnim  metodama, jer svaka kriza zahtjeva što brža i efikasnija rješenja, čak i ako to znači kršenje nekih ustaljenih pravila. Ovo ne znači da nevladine organizacije trebaju čekati da započnu ulični protesti kako bi primijenile nove digitalne alate, jer je svaka kampanja zapravo reakcija na određenu društvenu, političku ili okolišnu krizu. Povezujući inovacijske napore sa konkretnim ciljevima tekuće kampanje, nevladine organizacije mogu da postignu praktičnije i u stvarnosti vidljivije rezultate.

Mrzim indiferentne. Vjerujem kao Federico Hebbel da “živjeti znači biti pristran”. Ne mogu postojati samo ljudi, tuđinci u gradu. Tko zaista živi mora biti građanin, mora biti pristrasan. Indiferentnost je bezvoljnost, parazitizam, kukavičluk; to nije život. Zato mrzim indiferentne. Indiferentnost svojom mrtvom težinom pritišće historiju. To je gvozdena kugla privezana za nogu inovatora, to je mrtva voda u kojoj se često udave najsjajniji elementi, to je močvara koja opasuje stari grad i brani ga bolje od najtvrđih zidina, bolje od grudiju njegovih branitelja, jer guta u svojim blatnim vrtlozima jurišnike, desetkuje ih i oduzima im hrabrost i ponekad ih natjera da odustanu od herojskog poduhvata.

Indiferentnost snažno djeluje kroz historiju. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na što se ne može računati; ono što kvari projekte, što obara najbolje sačinjene planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i guši je. Ono što se događa, zlo koje pogađa sve, moguće dobro koje herojski čin (univerzalne vrijednosti) može da rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti, nesudjelovanju mnogih. Ono što se zbiva ne zbiva se zato, jer neki žele da to bude, koliko zato što ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta drugima da rade, pušta da se zapletu čvorovi, koje kasnije jedino mač može da presječe, dozvoljava da se donesu zakoni, koje će kasnije moći ukinuti jedino pobuna, dopušta da se dokopaju vlasti ljudi, koje će kasnije jedino ustanak moći oboriti. Fatalnost koja dominira historijom nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva..

Događaji sazrijevaju u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkaju tkanje kolektivnog života, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina neke epohe je manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, ličnim ambicijama i strastima malih aktivnih skupina ljudi, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima. Ali događaji sazrijevaju i izbijaju; platno istkano u potaji je dovršeno: i tada izgleda da se neminovna sudbina sručila i prevrnula život svih kao i svakog pojedinca; onih koji su to htjeli i koji to nisu željeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi posljedice događaja, htio bi da bude jasno da on to nije želio i da on nije odgovoran. Neki plačno lamentiraju, drugi grubo psuju, ali nitko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da sam i ja uradio ono što mi je bila dužnost, da sam se potrudio da iskažem svoju volju, da sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo? Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju ravnodušnost, svoj skepticizam, smatra se krivim što nisu pružili ruku i aktivno pomogli one skupine građana, koji su se, baš da se izbjegne to zlo, borili i predlagali su da se umjesto toga postigne neka dobra stvar.

Većina njih, pošto se neprilika dogodi, najviše vole govoriti o propasti ideala, o programima koji su definitivno propali i o drugim sličnim divotama. Tako ponovno otpočinju svoju odsutnost od svake odgovornosti. I to nije stoga što jasno ne vide stvari, i što po neki put nisu u stanju da programiraju divna rješenja hitnih problema ili pak onih, koji mada zahtijevaju dugačke pripreme, jednako tako su žurni. No sva ta rješenja ostaju divno neplodna, jer taj doprinos životu zajednice ne obasjava nikakvo moralno svjetlo; ona su proizvod intelektualne radoznalosti, a ne oštrog osjećaja historijske odgovornosti, koja zahtijeva da svi budu u životu aktivni i koja ne dopušta agnosticizme i indiferentnost nikakve vrste.

Mrzim indiferentne jer me smeta njihovo cmizdrenje uvijek tobože nevinih žrtava. Tražim da svaki od njih položi račun kako se odnosio prema zadacima, koje je pred njega postavio život i koje svaki dan pred njih on ponovno postavlja, račun o onome što je učinio i što nije uradio. I osjećam kako ću biti neumoljiv i kako ne moram rasipati vlastito sažaljenje i ne moram s njima podijeliti suze. Ja sam pristran. Živim i osjećam kako snažna svijest na mojoj strani već aktivno bije boj za budući grad, koji moja strana već izgrađuje. I u njemu lanac društvenih obaveza ne opterećuje samo malobrojne, u njemu sve što se zbiva se ne događa slučajno, fatalistički, već je to razumno djelo njegovih građana. U tom gradu nitko ne ostaje da sa prozora posmatra kako se malobrojni žrtvuju i daju krv vlastitih žila u toj žrtvi; jer je onaj koji je ostao da gleda s prozora, koji se pritajio i koji hoće da se koristi s ono malo dobra što je stečeno djelovanjem malobrojnih i iživljava svoje razočaranje grdeći žrtvu, baš će taj iskrvariti, jer neće uspiti u vlastitoj namjeri.

Živ sam, dakle pristrasan. Zato mrzim onog tko ne sudjeluje, mrzim indiferentne.

Tekst prenosimo sa portala Buka

Svi smo čuli za Robina Hooda, mitskog junaka iz Sherwoodske šume. Otimao je od bogatih da bi podijelio siromašnima. Robin Hood porez slijedi istu logiku, prerastao je u internacionalni pokret, kojeg podržavaju milioni ljudi u više od 25 zemalja svijeta, preko 115 organizacija, dobrotvorna društva, udruženja “zelenih”, radnički sindikati, religijske vođe i političari. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, njemačka kancelarka Angela Merkel, finansijer George Soros, papa Benedikt XVI, samo su neki od brojnih uticajnih zagovornika ovog pokreta, čija je suština u borbi za smanjenje siromaštva oporezivanjem finansijskih transakcija koje se isplaćuju bankama. Sama ideja o Robin Hood porezu stara je nekih 10-ak godina, a najveći zamah doživjela je u Velikoj Britaniji, u februaru 2010. godine kada započelo intenzivno lansiranje Robin Hood kampanje, koju je vodila koalicija od preko 50 dobrotvornih društava, uključujući i UNICEF.  Analize su pokazale da bi mali porez sa stopom od samo 0,05% na trgovinu akcijama, obveznicama i drugim finansijskim instrumentima, generisao čak 20 milijardi funti godišnje samo u Velikoj Britaniji.

Nobelovci za Robina Huda

Robinhudovska kampanja je tokom 2011. godine posebno aktualizovana pismom upućenog grupi od 20 ministara finansija i guvernera centralnih banaka (G20), kojeg je potpisalo više od 1000 ekonomista, među kojima su i dobitnici Nobelove nagrade Joseph Stigliz i Paul Krugman. Predsjednik Evropske Komisije, José Manuel Barroso je u septembru 2011. zvanično predložio usvajanje nove verzije poreza na transakcije, kojim bi se prikupilo do 55 milijardi eura godišnje. Neposredno pred sastanak lidera G20, u oktobru iste godine uslijedili su marševi poške Robin Hood porezu u Washingtonu, Vancouveru, Edinburgu itd, u okviru “Okupiraj” projekta. Hiljade demonstranata, od kojih na stotine obučenih kao Robin Hud, sa zelenim kapama, lukom i strijelom, preplavili su južnu Francusku kako bi uticali na lidere G20 da ulože više napora u pružanju pomoći siromašnim, između ostalog i podrškom usvajanju Robin Hud poreza. Kampanju je tada podržao i papa Benedikt XVI, kao i kanterberijski nadbisukup Rowan Williams, koji je izjavio za Financial Times da je podrška Vatikana porezu na finansijske transakcije najdalekosežnija od svih dotadašnjih kada je u pitanju reforma međunarodnog monetarnog sistema.

Fer, blagovremen i moguć

U novembru 2011. godine Bill Gates je, prezentujući izvještaj na kanskom samitu G20 rekao da bi uvođenje ovog poreza mogao biti jedan od načina borbe protiv siromaštva, doduše manjeg značaja nego što je to porez na duhanske proizvode i gorivo. Na samitu G20 najsnažniju podršku Robin Hud porezu pružile su Njemačka i Francuska, dok su među oponentima najistaknutije bile SAD, Kanada i Australija. Nekoliko dana nakon samita, evropski finansijski lideri su raspravljali mogućnost uvođenja regionalnog poreza na finansijske transakcije, gdje su ponovo Francuska i Njemačka prednjačile u pružanju podrške ovom prijedlogu, ali i Austrija, Belgija, Španija i Portugal, dok su sa druge strane Velika Britanija, Švedska, Rumunija i Bugarska bile protiv. Neke države članice EU su smatrale da je ovaj porez primjenjiv samo ukoliko se provodi u svih 27 zemalja evropske unije. Budući da su članice EU ostale podijeljene u stavovima, zagovarači Robin Hud poreza su predložili da se on primijeni samo unutar eurozone.

U Velikoj Britaniji je građanska podrška uvođenju Robin Hud poreza najizražajnija, gdje brojni zagovarači ove kampanje smatraju da je krajnje vrijeme za provođenje pravde, pravde za prosječne britanske porodice, koje su suočene sa “nemogućim” izborom  -- kupiti hranu ili platiti račun za grijanje. Za milione ljudi širom svijeta koji su naglo osiromašili, pogođeni globalnom finansijskom krizom. Robin Hud porez je pravda. Banke ga mogu podnijeti. Sistem ga može sprovesti. On neće oštetiti prosječnog građanina, njegov bankovni račun ni njegovu ušteđevinu. On je fer, pravovremen i moguć. On je ideja čije vrijeme tek dolazi.

The Banker 1:

www.youtube.com/watch?v=qYtNwmXKIvM

The Banker 2:

www.youtube.com/watch?v=M18_Yi9hVm4